Iz Swibir Magazina vol3/2020.
Više pročitajte na linku:
Rijetko koje dvije riječi stavljene u cjelinu znače snagu, ustrajnost, volju i duh kao “Nema predaje”.
Ponekad lako “ispalim“ te dvije riječi kada nešto gledam, kada nekoga bodrim i tada je to prilično lako za izgovoriti i očekivati da se ta, taj ili ti neće predati.
Ovaj put sam “Nema predaje” govorio sam sebi iz dana u dan i vjerujte mi, nije bilo lagano za izgovoriti, a još teže primijeniti, no kako je svaku priču dobro početi iz početka, krenimo.
Početak ove priče je i moj početak bavljenja triatlonom.
Pod velikim utjecajem Krune i Ivora, odlučujem početi s triatlonom na proljeće 2018. i to u najboljem klubu s ove strane Starog kontinenta, Swibiru, i to kod Coleta jer, budimo realni, Cole je najbolji!
Na ljeto te 2018. postajem triatlonac (super sprint, Jarunska liga, spektakl!)! Uživam u treningu i počinjem sanjati o većim utrkama, i na proljeće 2019. završavam svoj prvi Half IM, a na jesen i drugi. Taj drugi ostat će zasad moja NAJBOLJA utrka, bio sam super spreman, imao veliki napredak u svim disciplinama i na jako teškoj stazi odradio svoj san i cilj za 2019.
Na krilima te 2019. odlučujem sanjati još više, idem po Ironman, i moj san dobiva datum i mjesto - Klagenfurt, 05.07.2020!
Nakon kratkog odmora krećem u pripreme i do kraja zime sam na 99% odrađenih treninga, pucam od snage i život je lijep, a ja živim svoj san.
2020. počinje na krivu nogu i pojavom Covida- 19 pripreme postaju teže, ne mogu na bazen, vozim isključivo na balkonu, trčim gdje nema ljudi, ali sam još uvijek sretan, još živim svoj san.
Početkom svibnja osjećam bol u desnom kuku i donjem dijelu leđa, malo pomalo bol se pojačava i uzimam odmor 7 dana. Nakon odmora bol je još jača i 18. 5. ne mogu se ustati iz kreveta, užasna bol, boli na svakom centimetru desne noge i 23. 5. odlazim na MRI.
Nalazi MRI - ekstruzija diska kralježnice L4-L5 i protruzija još 2 diska, ne mogu hodati, ležati, stajati, sjediti. Moj svijet i moj san se ruše, kako ću na IM kada niti hodat ne mogu, hoću li ikad više moći trenirati sport koji sam luđački zavolio.
U firmi sam od bolova pao i ne mogu se dići s poda, kolege me nose doma. Drugi dan ujutro dopuzao sam do kupaonice, pijem šaku tableta samo da mogu obavljati osnovne životne funkcije. Očajan sam i plačem od jada i boli kad me žena i djeca ne vide i tada prvi put govorim samom sebi: NEMA PREDAJE!
Jedva pokretan 24. 5. odlazim u Body & Mind Sport Performance Center kod Mirele i Igora i u dogovoru s njima kreće moja borba. Šalju me još jednom čarobnjaku, Matiji u Tensegrity Terapijski Centar i skupa rade plan za rehabilitaciju uz izbjegavanje operacije.
Svako jutro sam u Body & Mind na DNS-u. Boli svako jutro, ali idem, idem, zato što - NEMA PREDAJE!
Cijeli tjedan strpljivi Dino i ja radimo samo tri vježbe, ostalo ne mogu, ali radimo samo disanje kad ne ide drugo, jer NEMA PREDAJE!
Sjećam se jednog jutra, ostao sam doma sam i počeo raditi DNS, a nakon par minuta pokušavanja, nisam mogao iz stajaćeg položaja prijeći u ležeći. Suze su išle same od sebe, što od boli, što od jada i tada sam se sjetio riječi jednog velikog govornika: “When you hit rock bottom, remember this, while you are struggling, rock bottom can also be a great foundation on which to build and on which to grow“
Početkom lipnja mjeseca bol polako postaje manja, a vježbe u Body & Mind zahtjevnije, boli, ali mi radimo. Počinjem hodati i uspijevam bez stajanja prehodati 250 m, a par dana poslije 500 m. Čudno zvuči da sam točno godinu dana ranije bio sretan što sam završio Half IM, a sad sam sretan što sam prehodao 500 m. Do kraja mjeseca u komadu sam uspio prehodati 3.35 km, i u Body & Mind jako dobro upoznao svog novog najboljeg prijatelja mr. Wilsona, sjećate se filma “Brodolom života” ? E, to....
Nakon što napredujem još jedan level u fizikalnoj terapiji i nakon prehodanih 10 km u jednom danu, počinjem vjerovati u povratak, iako se ne usuđujem još to reći na glas. Izgleda da sam izbjegao operaciju, a ja već ramišljam o sportu čije ime počinje sa T, a završava na riatlon. Hodam sve više, bolovi su sve manji, a čak ima i dana kad boli uopće nema, i počinjem normalno spavati. DNS je sad početak svakog dana i preporučio bih ga svima bez obzira na fizičku spremu, dobro se vratiti na “tvorničke postavke”.
Dobri rezultati i dani bez bolova daju mi snage i nastavljam borbu jer NEMA PREDAJE!
Treninzi postaju sve zahtjevniji i radim stvari koje sam mogao samo sanjati i to kad sam bio najspremniji. Core i glava su sve jači, ali Mirela (službena šefica moje rehabilitacije) i Lea s kojom sad radim još neće ni čuti za moj voljeni sport, nije mi drago, ali glavu gore, idem trenirati još bolje i još jače i cijeli ovaj period u glavi mi je još jedan citat onog velikog govornika od maloprije.... Good enough is not good enough if it can be better. And better is not good enough if it can be best....,a ja stalno razmišljam gledam li u prošlost ili budućnost ?!?!
Kažu da učimo dok smo živi, i više nego ikad sada se slažem s tom tezom. Dok radim na rehabilitaciji i na povratku, radim i na “glavi”, učim biti strpljiv, i još više poštivati proces, teško je reći uživati u procesu jer je ovaj proces bio dosta bolan. Riječ po riječ, slika po slika i evo nas na kraju kolovoza i jednog velikog dana obilježenog jednom fotografijom (obratite pažnju na smiješak), šefica je rekla može bike, može pomalo! Nisam ni završio rečenicu, Ivor kaže, idemo!
Uskoro dobivam dozvolu i za plivanje, isto polako, isto pomalo, i nakon pauze od 5 mjeseci, bolje plivam nego prije! Jačanjem cora dobio sam stabilnost u vodi i plivanje mi je lakše nego prije, tko ne vjeruje, nek’ pita Coleta..:)
Vozim i plivam dva puta tjedno, trčanje uskoro, kad šefica kaže. Body & Mind dva puta tjedno + dnevne vježbice koje zauvijek ostaju prisutne kao podsjetnik i upozorenje!
Čekaj, pa jel moguće da?!? Hoću li ja stvarno ?!?.....
Ne znam hoću li, ali znam da ću dati sve od sebe da uspijem, datum je novi, 4. 7. 2021., a mjesto staro! Idemo dalje, i dalje živim svoj san, i to mi nitko ne može oduzeti, borit ću se do zadnjeg atoma snage!.... N E M A P R E D A J E!
I wish none of this had happened.
So do all who live to see such times, but that is not for them to decide. All we have to decide is what to do with the time that is given to us
Za moje snove, oporavak i mentalno stanje pored navedenih u ovom tekstu najzaslužnija, najjača osoba i oslonac, moja Ana, i moja dječica Marta i Matko! Posebno hvala i Ivoru koji je sve to slušao i preslušavao i hodao sa mnom po Dugavama u gluho doba noći.
I na kraju veliko hvala Marku na podršci i prilici da vam ispričam svoju priču!
Vaš sretni triatlonac
Comments