Preuzeto iz Swibir Magazina vol6/2023, više pročitaj na linku:
11. Studeni. Tempe, Arizona. Podne (20 sati u Zagrebu). 30-ak stupnjeva u zraku, sunce prži, hlada nema na vidiku – pustinja. 100-tinjak natjecatelja poredano u ravnoj liniji u akumulacijskom jezeru, temperatura vode taman dovoljno topla da neopreni nisu dozvoljeni (čitaj: hladna). Zračna truba označava start moje posljednje utrke u NCAA sustavu. Čekaj… premotaj nazad.
Što je NCAA Triatlon?
U svom stilu, probat ću proći kroz ovo brzo i bez previše nepotrebnih detalja. NCAA (National Collegiate Athletic Association) je organizacija kroz koju se provode sva službena studentska sportska natjecanja u SAD-u. Unutar tog sustava, oko 1100 fakulteta diljem cijele države, podijeljeni u tri divizije, se natječu u 24 službenih sportova. Sportovi poput američkog nogometa (College Football Playoffs) i košarke (March Madness) su na studentskoj razini gotovo jednako praćeni u SAD-u kao i njihovi profesionalni pandani (NFL, odnosno NBA Playoffs). Među popularnijim sportovima su također i plivanje, atletika/kros, bejzbol, itd. No, gdje se tu uklapa triatlon?
Počevši od 2014. godine, triatlon se našao na listi NCAA sportova “u nastajanju.” To praktički znači da se pokazala inicijativa za uklapanjem triatlona u trajnu postavu sportova, ali se prvo kroz nekoliko godina moraju ostvariti određeni uvjeti. Najznačajniji od tih uvjeta jest da minimalno 40 fakulteta u državi mora uključiti triatlon u svoje programe. Prema zadnjim podacima iz ožujka 2023. broj škola je dosegao 42, tako da je cilj blizu, samo se čeka zaključivanje administrativnih procesa u koje neću ulaziti ovdje. Ono što je bitno jest da je kroz zadnjih nekoliko godina interes značajno porastao te je kao posljedica NCAA Triathlon National Championships (ekvivalent državnog prvenstva za studente) postalo jedno od najkompetitivnijih triatlonskih utrka u SAD-u. Od 2017. godine to se natjecanje održava u Arizoni, na domaćem terenu Arizona State University-ja, koji su ujedno i ekipni pobjednici zadnjih sedam godina.
Kao i kod svih ostalih sportova, za državno prvenstvo se treba kvalificirati putem tzv. Regional Qualifiers-a. Radi se o dvije odvojene utrke – jedna na zapadu, jedna na istoku. Svaki fakultet šalje svoj tim na jednu od tih dvije utrke (održavaju se u isto vrijeme) po geografskim osnovama. Rezultati se gledaju ekipno te je za kvalifikaciju potrebno plasirati se unutar top 3 tima unutar svoje divizije ili unutar sljedećih 6 timova preko svih triju divizija (rezultati se uvijek računaju odvojeno za DI, DII i DIII, ali su utrke ponekad miješane). Kako se određuju timski plasmani/rezultati? Svaki tim ima pravo startati 7 sportaša, od kojih se za ekipne rezultate računa najbržih 5 te se njihovi plasmani gledaju kao „bodovi“ koji se onda zbrajaju unutar tima. Cilj je očigledno imati najmanji mogući zbroj bodova. Opisani kvalifikacijski proces se odnosi na ovu godinu. Naime, dosada je svake godine bio drugačiji (minimalno, ali tehnikalije) te će se vjerojatno nastaviti mijenjati sve dok triatlon ne postane službeni NCAA sport kada će morati postojati konačna pravila kvalifikacija za državno prvenstvo. Sada kada sam logistiku (donekle) objasnila, možemo se vratiti u Arizonu.
NCAA Triathlon National Championship
Zbog veličine startnog field-a, ove je godine start utrke bio podijeljen u dvije grupe, svaka od nešto preko 100 natjecatelja u razmaku od 2 sata. Meni je ovo bio treći nastup u Arizoni (u mojoj prvoj godini se nisu održavale utrke, svi znamo zašto) tako da sam bila upoznata sa svim događanjima prije utrke te s organizacijom same utrke, stazom, atmosferom, itd. Nije bilo nikakvih iznenađenja, ali je ipak ova godina bila posebna jer sam znala da mi je zadnja pa je glavni cilj bio utisnuti što značajnija sjećanja za budućnost. I iskreno, ne mogu biti zadovoljnija sa samom utrkom. Iz vode sam izašla treća te sam se tijekom tri kruga na biciklu održala u prvoj skupini. Bike staza je relativno tehnička, sa 3 okreta za 180 i nekoliko po 90 stupnjeva u svakom krugu, kao i jednim malo dužim “brežuljkom.” Zadnjih krug i pol se prva grupa sastojala od desetak natjecatelja uključujući i moju kolegicu s faksa koja dolazi iz Norveške pa možete sami zaključiti kakvi su njeni kapaciteti na biciklu. U NCAA triatlonu, s obzirom na to da se rezultati gledaju ekipno, jako dolazi do izražaja timski rad i suradnja za vrijeme same utrke, tako da je uvijek od velike pomoći biti u grupi s nekim iz svog tima. Solidnom vožnjom dolazimo do kraja biciklističkog segmenta bez ikakve drame te ja, u meni karakterističnom potezu čini se, koristim tehničku nizbrdicu koja vodi direktno u tranziciju da si osiguram ulazak u drugu tranziciju na čelu utrke. Jer zašto uopće zabilježiti nastup ako nije zapažen. Trkačka staza se sastoji od dva ravna kruga, tamo-nazad-tamo-nazad, uz mali problem manjka hlada – ali što drugo očekivati od utrke u pustinji. Na trčanju gubim nekoliko pozicija (također meni karakteristični potez) te u cilj ulazim 12. iz svoje grupe. Da ste me pitali prije što bi bio moji idealan nastup, ne bi ga mogla ovako dobro zamisliti. Zatim je slijedio start druge grupe u kojoj su bili svi favoriti tako da je bio užitak gledati tu sportsku poslasticu iz prvih redova bez brige o svom nastupu kasnije.
Rezultati
Što se tiče ukupnih rezultata, Arizona State University su očekivano obranili svoj naslov sedmu godinu zaredom, ali su ove godine imali blisku konkurenciju u drugoplasiranim Queens University of Charlotte i trećeplasiranim University of San Francisco (koji su imali jednako bodova kao i University of Denver, ali su u fotofinišu ipak izvukli medalju (nemojte me pitati kako se odlučivalo)). Moj tim na kraju završava 11. u DI, uz nažalost dvije DNF triatlonke (bušena guma i pad).
Osvrt
Nakon tri sezone (teoretski četiri, ali samo tri natjecateljske) NCAA utrka, mogu sa osmijehom reći da sam i to iskusila. Bilo je uspona i padova, kao i uvijek, ali tih 60-70 minuta svake utrke na ovoj razini je neusporedivo. Energija, osjećaji, uspomene – nezaboravno. Često me pitaju što me najviše iznenadilo u vezi NCAA i općenito studiranja u SAD-u i ja nikada nemam zadovoljavajući odgovor jer nisam netko tko ulazi u nove situacije bez besprijekorne pripreme, tako da sam uvijek znala što očekivati – zato sam se i odlučila na ovu avanturu – ali ono što mogu reći jest da cjelokupno iskustvo života i treniranja u New Yorku, kao i natjecanja na ovoj razini uz toliko velik broj najposvećenijih sportaša iz cijele države i šire, definitivno nije razočaralo.
Comments