Sretan Božić svima.
Božično jutro je vrijeme za obitelj a Ivan je naša obitelj. Tekstovi preuzeti iz Swibir Magazina vol5/2022 https://en.calameo.com/read/005749932a14b243b090e
Nagrada “Ivan Lukić” Triatlon kluba Swibir dodjeljuje se za fair play ili za posebno dostignuće u triatlonu i općenito sportu te je posvećena Ivanu Lukiću - VELIKOM SPORTAŠU I PRIJATELJU.
Ivan živi u našim srcima, a kako bi on i dalje živio kroz sport koji je živio i disao, triatlon klub Swibir svake će godine dodijeliti simboličnu nagradu “Ivan Lukić” u obliku biciklističke kacige.
Jedan od zadataka nagrade “Ivan Lukić”, osim nagrađivanja zaslužnih pojedinaca, jest i promicanje sigurnosti biciklista u prometu jer je kaciga najvažniji dio biciklističke opreme te može spasiti život.
IVAN LUKIĆ
Ivan Lukić je 6. srpnja 2008. izgubio život u prometnoj nesreći vraćajući se kući biciklom s treninga, nažalost, bez kacige. Ivan Lukić bio je savjestan i marljiv i svojim je životom bio uzor mlađim sportašima. Osim što je radio u triatlonu, bio je nogometni sudac te odličan student kojeg je samo diploma dijelila od profesora kineziologije. Bio je trener u TK Swibir i aktivni natjecatelj u triatlonu. Nesretni slučaj udaljio ga je od njegovih snova u sportu. Ivan je uvijek zračio pozitivnom energijom te nam se svima uvukao pod kožu i ušao u naša srca i živote. Bio je osoba velikog srca, osoba od čelika, veliki optimist i entuzijast koji je svojim životom zasigurno zaslužio naziv pobjednika. IVANE, ti se nalaziš u svakom našem zaveslaju, okretu pedala, koraku trčanja... ZAUVIJEK SI S NAMA....
Naravno, ovaj kratak tekst teško da može reći dovoljno o Ivanu i njegovim kvalitetama, no oni koji su ga poznavali znaju da bilo kakav tekst ne bi bio dovoljan...
Triatlon klub Swibir ove, 20212. godine, odlučio je godišnju nagradu “Ivan Lukić” dodijeliti HRVOJU lONČAREVIĆU .
Hrvoje Lončarević će se tako pridružiti dosadašnjim dobitnicima: Borko Prvan 2010., Andrej Vištica 2011., Matija Krivec 2012., Ivan Jakovac i Viktor Sarić 2013., Ares Buršić 2014., Sonja Škevin i Željka Šaban Miličić 2015., Tomislav Hećimović 2016., Vitomir Lazić 2017., Bruno Grošić 2018., Maja Bonačić 2019., Zdravko Malezija 2020., Marko Kos 2021. Godine.
U 2022. Godini nagradu Ivan Lukić dodjeljujemo Hrvoju Lončareviću. Od borbe sa kilogramima, preko borbe sa discus hernijom (bez operacije), preko dobrotvorne akcije za Leptiriće pa sve do završetka IRONMAN Austrije 2022. Put je bio dugačak i težak ali Hrvoje je mjenjao sebe da bi promjenio Svijet a u svemu tome vidimo našeg Ivana! “Tko traži cilj, ostat će prazan kad ga dosegne, tko pak nađe put, cilj će uvijek nosii u sebi” – Nejc Zaplotnik. Hrvoje je pronašao svoj put! Hrvoje je odlučio svoju kacigu proslijediti mladoj sportašici Mili Trkulji koja je na na prvoj ovogodišnjoj triatlon utrci pala te slomila ključnu kost. Mila se svojim predanim radom vratila na utrke na kraju sezone.
Ove godine biciklističku kacigu Nutcase kao nagradu za Hrvoja donirala je tvrtka Arvio Sport koja je prepoznala vrijednost ove nagrade te promicanja sigurnosti biciklista u prometu te joj se ovim putem zahvaljujemo.
Dodjelu nagrade “Ivan Lukić” za 2022. godinu kao i prošlih godina završit ćemo poznatim citatom Veljka Rogošića: “Ne krase samo rezultati sportaše već i njihova osobnost, ljudskost, plemenitost i dobrota. Sport se živi, a ne odrađuje”.
NAGRADA IVAN LUKIĆ byHRVOJE LONČAREVIĆ
Moj najveći sportski uspjeh, i najveće priznanje koje sam mogao dobiti zapravo nije jedan ulazak u cilj, niti najbolje vrijeme u nekoj disciplini, nego nagrada za životno djelo „Ivan Lukić“.
Nisam niti sanjao i još uvijek mi je teško prihvatiti, da nešto što ja radim može ostaviti trag, a posebno da može biti vrijedno takve nagrade. Dok je najavljivao nagradu, Marko je rekao jednu rečenicu koja me ostavila bez riječi, i dovela na rub suza :
….“promijenio je sebe, da bi promijenio svijet“……..sebe sam promijenio, to je sigurno, a zaključak o svijetu ostavljam čitatelju ovog teksta i svima koji me poznaju, a ja se nadam da sam i u tome barem malo uspio.
Da Vam se predstavim, moje ime je Hrvoje Lončarević, i ja sam ovaj na slici :
Godina je 2011., imam 31. godinu, 106 kg i jutarnji tlak 150/110.
Nakon sistematskog pregleda na kojem smo utvrdili ove vrlo poražavajuće „rezultate“, nakon podizanja recepta (tablete za tlak) i nakon suza moje Ane (supruge u viskom stupnju trudnoće), odlučujem da moram promijeniti sebe. Krećem sa treninzima tajlandskog boksa i nakon 2 mjeseca imam odlične rezultate, izgubio sam 14 kg i još važnije tablete za tlak. Malo po malo na treninzima počinjem trčati, i 2015. godine završavam svoj prvi polu maraton. Malo po malo i drugi, pa i treći, sve do 2018. kada završavam svoj prvi maraton. Nakon maratona, moj put me vodi u triatlon i to u najbolji klub na svijetu Swibir kod Coleta. Cole me je naučio plivati, ne znam kako, ali uspio je 😊, i u 2019. završavam svoj prvi (St. Polten), a i drugi (Koper) half Ironman. Odlučujem sanjati i krajem 2019. prijavljujem utrku koja je u meni izazivala najveći strah i respekt Ironman, i to u ljeto 2020. u Klagenfurtu.
Sad je vrijeme da upoznamo moju prijateljicu kralježnicu sa puknutim diskom L4-L5 :
Da, o tome sam Vam pričao / pisao u prošlom Swibir magazinu, pa neću puno o tome, da ju (prijateljicu kralježnicu) ne naljutim 😊.
Te 2020., nakon uspješne rehabilitacije uz izbjegavanje operacije krećem sa povratkom i nastavljam sanjati svoj Ironman, no putem odlučujem da idem u jednu akciju, pomoći dječici koja trebaju našu pomoć i odlučujem se za humanitarnu vožnju Zagreb – Vukovar, a u svrhu skupljanja sredstava za udrugu Vukovarski Leptirići. Krenuo i ponosno završio…
Dobro je činiti dobro, zaista je, dok pomažeš drugima, radiš i na sebi, utječeš na ljude i činiš ih sretnima, a to je za mene najvažnija stvar.
Sa još većom željom i žarom vraćam se sa Željkom i pripremama za Ironman. Nakon svega što se događalo, moram reći da nisam vjerovao u sebe, ali ona je vjerovala i to mi je bilo jako važno.
I opet malo po malo 2022. stigli smo do startne linije mog najvećeg izazova u životu, Ironamana :
Ovo ovdje su ljudi zbog kojih sve ovo ima smisla, koji su cijelo ovo vrijeme bili uz mene i pomagali na svakom koraku, a ponekad se odricali i više od mene, a zbog mene. Uz ovu ekipu sve je moguće, pa tako i to da ja takav, svakakav, nekakav završim svoj prvi Ironman.
Bilo je sve kako je Željka rekla, bio sam jako spreman, i smijao sam se, cijeli dan, radio sam ono što najviše volim, a pored staze su bili ljudi koje najviše volim. Teško je reći uživao sam, ali stvarno jesam.
Sa završetkom Ironmana, zaokružio sam jednu cjelinu, pokazao prvo sebi, a onda i svima oko mene da je sve moguće, samo trebaš sanjati, i vjerovati.
I stigli smo na kraj ove priče i moj najveći sportski uspjeh, najveće priznanje, nagrada za životno djelo „Ivan Lukić“. Na samoj dodjeli, bilo je veličanstveno, i ponosno! Svašta sam htio reći, ali nisam mogao, i opet dobro, na kraju dana, to sam ja Hrvoje Lončarević, takav, nekakav i svakakav!
U duhu ovog velikog priznanja i onoga što to priznanje meni znači, svoju nagradu sam odlučio proslijediti jednoj djevojčici koja ju je ove godine itekako zaslužila, o tome će Vam pričati/pisati ona sama, a ja sam dobio još jedan veliki poklon, njezin osmijeh!
Veliko Hvala svima koji su mi na mom putu pomagali, posebno mojoj Ani, dječici Marti i Matku, obitelj Matić, Ivoru, Martini Niki i Davidu, mojoj trenerici Željki koja me uvijek znala motivirati i ohrabriti, i na kraju Marku na izboru za ovu nagradu, na podršci i prilici na da Vam ispričam svoju priču.
Idemo dalje u nove pobjede i izazove, novi Ironman je već prijavljen, a za dalje se čujemo/pišemo.
Budite sretni, sanjajte, vjerujte i samo hrabro naprijed!
Vaš sretni triatlonac!
Hrvoje
Comentários