AUTIZAM I SPORT by MAJA BONAČIĆ

Serija članaka iz Swibir Mapei Magazina vol7/2024

Više pročitajte na linku:

https://www.calameo.com/read/0057499322f99e807be3a

Jučer je bio svjetski dan autizma te vam danas prenosimo članak naše Maje iz Swibir Mapei Magazina vol7/2024 AUTIZAM iI SPORT

Poremećaj iz spectra autizma ili skraćeno samo autizam je neurorazvojno odstupanje od tipičnog razvoja, iako se u zadnje vrijeme sve više izbjegava riječ “poremećaj”, a zastupa se terminologije neurodivergentnosti. Ono što je najvažnije za bolje razumijevanje autizma je naglasak da je to spektar. Dakle, ako si upoznao jednu autističnu osobu, upoznao si jednu autističnu osobu. Spektar autizma može uključivati intelektualne teškoće, govorno-jezične teškoće, međutim nedavna istraživanja pokazuju da zapravo je veći broj autističnih osoba bez intelektualnih ili govorno-jezičnih teškoća. Ono što je svima zajedničko su drugačiji komunikacijski obrasci i način obrade informacija iz svijeta, zbog čega ne razumiju neurotipičnu komunikaciju. Imaju slabiji kognitivan uvid u svoje i tuđe emocionalne procese, vrlo često im je jako važna rutina te imaju sklonost repetitivnim motoričkim obrascima kako bi se bolje regulirali. I na kraju, gotovo uvijek imaju poremećaj senzorne integracije, zbog čega ponekad traže neki podražaj, a puno češće izbjegavaju određene podražaje iz okoline.

Autizam i sport

Pitanje koje najčešće dobivam je na koji sport upisati dijete u spektru autizma? Naravno, kao i kod tipične djece, treba vidjeti što je to što bi dijete privuklo, ima li poremećaj senzorike koji bi mu otežao neke sportove te je li potrebna timska suradnja s drugom djecom. Ono što znamo iz prakse je da u dječjoj dobi i ranoj adolescenciji, djeci u spektru autizma teže idu grupni sportovi, zbog jako puno pravila koja nužno nemaju puno smisla. Ili ne razumiju uvijek kontekst pravila. Također, često uključuju puno fizičkog kontakta koji može biti preplavljujući za djecu. Ono što je super je što većina sportova ima neku repetitivnu motoričku radnju je što djeci u spektru iznimno paše i dodatno ih regulira. Također, fizička aktivnost je općenito jako dobar izvor regulacije i sreće, na biološkoj razini, a samim time i kao prevencija razvoja daljnjih mentalnih teškoća. Trećina autističnih osoba ima suicidalne ideacije. Iz mog iskustva, plivanje je obično broj 1, jer je to ujedno i senzorna terapija za djecu u spektru. Osim toga, uključuje vršnjačku grupu, ali ne i međuovisnost te podrazumijeva slijeđenje neke strukture, čekanje svog reda itd. Tu je primjer dobre prakse PK Natator, koji integrira djecu s raznim odstupanjima (motoričkim, razvojnim, tjelesni invaliditet itd) u jednu grupu, uz vodstvo stručnih trenera dodatno obrazovanih za rad s djecom s teškoćama u razvoju. Također, oni nude djeci opciju da treniraju plivanje samo kao rekreaciju, ali i mogućnost profesionalnog treniranja i natjecanja. Osim plivanja, odlične su borilačke vještine, jer također potiču i vježbaju samoregulaciju, vježbe disanje, pažnju i fokus. Tu je i trčanje, koja je repetitivna aktivnost sama po sebi, ne zahtijeva fizički kontakt s drugim osobama, a opet se radi u grupama. Uz to, sve više se fokusa stavlja na penjanje, iako ono u startu zahtijeva motoričku spretnost koja je velikom broju djeci u spektru izazov zbog senzorne integracije i dispraksije.

Sport je jako važan za svu djecu, ali posebno za djecu koja u startu imaju teškoća sa samoregulacijom, zbog osjetljivijeg limbičkog i neurološkog sustava, tako da je sport često djeluje i terapeutski na djecu u spektru. Osim toga, to je još jedno mjesto gdje djeca imaju priliku za pokazivanje stvari u kojima su dobri i uspješni te za socijalizaciju s vršnjacima. Često djeca u spektru imaju specifične teškoće učenja unutar školskog sustava, koji često  nije prilagođen neurodivergentnoj djeci. Samim time, unutar školskog sustava dobivaju poruku da se razlikuju od svojih vršnjaka na negativan način. Sport je mjesto gdje su isti poput svojih vršnjaka (zato je važno da je disciplina u skladu s motoričkim mogućnostima djeteta) te imaju priliku da mogu biti jednako uspješni.

Stručni podrška unutar sporta

Osim Natatora, rijetko koji klub dodatno ulaže u stručnu izobrazbu trenera iz područja neurodivergentnosti  te su onda treneri nerijetko prepušteni sami sebi kada dobiju atipično dijete. Što može biti vrlo stresno i za trenera, jer nikad nije samo jedno dijete „atipično“, ali i za samo dijete, jer ne dobiva podršku na način koja mu je potrebna. Ono što je najvažnije je da sva pravila unutar tog sporta budu prikazana vizualno, kroz strip, sličice ili socijalnu priču. Djeca u spektru često slabije obrađuju isključivo verbalne informacije te se puno toga „ne podrazumijeva“ i trebaju im se pravila razlomiti na manja pravila te vrlo detaljno objasniti. Osim toga, na primjer imati ploču u dvorani sa slikama kako će izgledati trening će biti super svoj djeci. Preferirate li više samo slušati priču ili gledati film koji prati tu priču? I mi odrasli volim PPT prezentacije kada učimo novo gradivo. Osim toga, vrlo je važno da sva djeca slijede pravila. To je jako važno djeci u spektru, jer im omogućava predvidivost tuđeg ponašanja i smanjuje anksioznost i vice vrsa. Moj savjet svim pedagoškim djelatnicima je da se sami dodatno educiraju, ako već nemaju priliku otići na neko predavanje. Dobar izvor informacija je internet stranica „Embrace Autism“ i pripadajući blog, koji ima jako puno stručnih, a vrlo razumljivih tekstova.

Moje dijete ide na sport i tamo je dijete s teškoćama koje narušava dinamiku. Kako da objasnim djetetu i što da dijete radi?

Odlično! To je jedna super prilika da se dijete nauči da postoji različitost, da ljudi različito funkcioniraju i da imaju različite potrebe. Ako se dijete s teškoćama ponaša na neadekvatan način i remeti radnu dinamiku, to samo znači da ima neku potrebu koja mu nije zadovoljena, ali ju ne zna iskomunicirati. To je super prilika za drugu djecu (i trenere) da nauče prepoznati koje su to potrebe koje dijete možda ne zadovoljava na adekvatan način, kako bi mu mi svi, kao okolina, pomogli da zadovolji na adekvatan način. Ali ta potreba je ok. Svi mi ponekad zadovoljavamo svoje potrebe na neadekvatan način, zato što smo ljudi. Pa urlamo kad smo ljuti. Biti ljut je ok, problem je što onda radimo s tom ljutnjom. Također, to je super prilika da naučimo na „ja sam ok-ti si ok“ način postavljati granice drugim ljudima, odnosno djeci. I kad ne ide da naučimo potražiti pomoć odraslih osoba. Ljudi imaju prirodnu tendenciju grupiranja i samim time izostavljanja osoba koje se razlikuju od „većine“. Što je vrlo ružno i diskriminatorno te to vidimo na svim razinama kasnije u životu (npr. rasizam). Ovo je prilika da učimo dijete prihvatiti različitost, ali na siguran način za sebe.

Zaključno

Sport može biti divna terapeutska intervencija za djecu u spektru. Ono što je važno je da to bude nešto u čemu i dijete uživa te se osjeća uspješno te da trener/ica ima kapaciteta pružiti djetetu adekvatnu podršku. U početku mogu biti prisutne neke burnije emocionalne reakcije, jer je djeci u spektru svaka promjena često stresna pa i pozitivna, samo zato što je nešto novo. Ali što im mi više najavljujemo (vizualno) stvari te im pružimo podršku kroz rutinu, bavljenje sportom će pokazati samo svoje benefite.